U podnaslovu ove knjige bi, možda, trebalo stajati “Srednjobosanska poema”, ili, još preciznije, “Završno pjevanje Srednjobosanske poeme”. Prije mnogo godina u Zagrebu je, uz poneki podsmijeh, objavljen roman jednoga važnog i dobrog pjesnika naše generacije. Podsmijeh se tad ticao upravo podnaslova: “Manjinski roman”. Gloria je, ne htijući, napisala nastavak, koji govori o prelasku jednoga drugog naroda u manjinu, i u ništa. Otac je tu glavni, a po mnogo čemu i jedini lik. Posljedni preostali iz svijeta koji se seli u sjećanja i progovara iz prošlosti, bogate i veoma naseljene likovima. Otac poučava, savjetuje i zanovijeta. Pomiren da ga se ne sluša. Njegova pomirenost je dvostruka: s kćeri koja je spašena, jer je izmještena iz njegove izgubljene Bosne; s vlastitim životom u kojem se pretvorio u tuđina i gosta, premda nikamo nije odlazio. Ovo je knjiga o ratu i onome što je nastalo poslije rata. Ovo je knjiga o konstitutivnom narodu i jednoj njegovoj obitelji. Ljubavna knjiga između oca, domovine i tuđine. Knjiga o tome kako u čovjekovom životu najprisutnijim biva ono što je upravo iščezlo. Knjiga o poraženim očevima koji bi još nešto da kažu kćerima spašenim u tuđini. —Miljenko Jergović