„Pravda se tiče svakoga, ili nije pravda. Ako se slučaj pogibelji pravednoga tiče samo njega, s njim umire i pravda sama.“

Mladi prometni policajac nađen je mrtav na stražnjem sjedištu svojeg automobila. Slučaj je klasificiran kao samoubojstvo u što, s obzirom na niz neobičnih okolnosti i činjenicu da nije obavljena obdukcija, sumnja njegova obitelj i dobar dio javnosti. Obitelj od njegova starijeg brata, također policajca, zahtjeva da sazna istinu, kazni odgovorne. Istodobno, ambiciozna profesorica priprema dramsku grupu srednjoškolaca za uprizorenje Antigone, pri čemu s njima evocira upravo tragičan događaj kojemu svjedoče u svojoj suvremenosti. I oko kojeg im se mišljenja potpuno razilaze. Dok pokušava dokazati istinu i tako obraniti svoje dostojanstvo i radno mjesto od uvrijeđenih roditelja srednjoškolaca, pripadnika lokalne elite, gubi stup po stup svojeg dotad sretnog građanskog života, ali pronalazi odvažnost koje nije bila svjesna. Smrt mladog policajca, kao jeka fatalnog pucnja, stubokom mijenja živote onih koji su ostali. Roman “Slučaj vlastite pogibelji” Kristiana Novaka ispripovijedan je kao pletenica, od poglavlja u kojima se naizmjence smjenjuju glas profesorice i scenarij koji prati događaje i akcije koje se roje oko braće policajaca, i vodi nas kroz slojeve sistema u srce društva i likova. Pitanja korupcije, lojalnosti, pojedinca nasuprot sistema, zakona i morala, ljubavi i slobode… iskrsavaju antiknom snagom u nuklearnom dobu, našem dobu, svuda oko nas i pozivaju na građansku hrabrost i rizik. —Kruno Lokotar